TEST
Impressum

Impressum

Knjige koje je Stanislav Marijanović napisao, ujedno i ilustrirao, bave se redovito čudovištima. A, što su to čudovišta? U ljudskim glavama, koje nisu uvijek najbistrije, vlada mišljenje kako su to bića zla, ružna, nakazna i opasna. Ona se od čovjeka razlikuju, ona su mu nepoznata, pa smatra da ih se treba bojati.

Marijanovićeva čudovišta, ili „čudovišta“, čovjeku su nepoznata i od njega, na sreću, prilično različita. Uz ljudsko biće to su jedina razumna stvorenja koja nastanjuju planet Zemlju. Sama sebe, naravno, ne smatraju nikakvim čudovištima i na svom se jeziku ponosno nazivaju Hul-Sul-Bak. Postojanje te izuzetno brojne i raznolike vrste bilo nam je nepoznato sve do Marijanovićeve Enciklopedije čudovišta, knjige u kojoj su sama objavila svoje postojanje. Hul-Sul-Bake srećemo izuzetno rijetko, a još ih rjeđe prepoznajemo – kriju se od nas kako to čine i mnoge životinje, iako nam u biti nisu nesklona.

Unatoč tome, poput Mendeljejeva koji je unaprijed predvidio postojanje nekih do tada nepoznatih elemenata, Marijanović je o „čudovištima“ pisao i slikao ih prije no što ih je zaista sreo. To su bila prva istraživanja, pomalo naivna, začinjena s puno humora, poučna i vesela, zabilježena u sjajnim slikovnicama, od kojih su neke prevedene na dvadesetak jezika. Već kroz ta početna istraživanja autor je naslutio neobičnu vezu između čudovišta i ljudskih karakternih osobina, vezu koja je naknadno „znanstveno“ potvrđena u Enciklopediji čudovišta. U njoj se Hul-Sul-Baki na višeslojan način pojavljuju kao pandan, ogledalo ljudskih bića u kome se zrcale mnogobrojne ljudske mane i poneke vrline. Kroz takvu kompoziciju, začinjenu s priličnom dozom peckavog humora u tekstu i ilustraciji, mladi čitatelji mogu sresti i premostiti cijeli niz nepogoda s kojima se sreću u osobnom životu, ali i onih koji tište cijelu ljudsku zajednicu.

Konačni most i dijalog na relaciji Čovjek – Hul-Sul-Bak, zapravo čovjek – bolji čovjek, uspostavlja se u knjizi Enciklopedija čovjeka – pisana rukom čudovišta. U njoj nam čudovište Kakbulznadar, neobični prijatelj Stanislava Marijanovića, opisuje ljudski rod, nas same. U njoj osvješćujemo tu zapanjujuću vezu ljudskih bića i Hul-Sul-Baka, čije su sudbine čvrsto vezane nerazmrsivim nitima – osobito sada kada se svi stanovnici ovog planeta zajedno suočavaju s dosada nepoznatim problemima i izazovima. 

Na koncu, evo što je o tome rekao sam autor u tekstu o svojim ilustracijama, pisanom za jednu izložbu na Sajmu dječje knjige u Bologni: 

„Od pomalo izlizane tvrdnje da u (skoro) svakom odraslom čovjeku živi dijete, više mi znači činjenica da u svakom djetetu živi budući odrastao čovjek. Upravo je ona jedna od temeljnih okosnica moga rada kao pisca za djecu i ilustratora.

Željeli mi ili ne, baš taj budući odrastao čovjek srest će se s novim iskušenjima kakva naš naraštaj ne poznaje – svijet mu ostavljamo u nepriličnom i zabrinjavajućem stanju. Sučelit će se s nepripitomljenim, prestrašenim, nasilnim i pohlepnim dijelom ljudske prirode – one kojoj nedostaje temeljnog osjećaja o zajedničkoj sudbini ljudskih (i svih drugih) bića na našem jedinom i zajedničkom planetu. Stoga moje ilustracije, čvrsto isprepletene s tekstovima, nisu nježna šaputanja koja služe za laka uspavljivanja. I kad su nježne, tople, duhovite i pune suosjećajnosti, one služe za buđenja, otrežnjenja i sučeljavanja s ne baš jednostavnom stvarnošću. Likovi gotovo svih mojih knjiga su čudovišta, točnije „čudovišta“, koja nam zrcale više naše mane nego vrline, gledajući nas najčešće ravno u oči. (…) Eto, u tim prostorima i u tom rasponu nastaju moje ilustracije. I kada su raspjevane kao slobodna maštovita igra, i kada su uveseljene naoko nebitnim detaljima, i kada nas nasmijavaju, one su brižno osmišljene i odnjegovane kako bi pogodile svoj cilj – srce budućeg odraslog čovjeka koji raste u djetetu.“